Naslovna » naslovnica » Violet road. Cesta na kojoj ljudski život ne vrijedi ništa. Cesta smrti.

Violet road. Cesta na kojoj ljudski život ne vrijedi ništa. Cesta smrti.

Violet road. Cesta na kojoj ljudski život ne vrijedi ništa. Cesta smrti. Pokazuju to i štapovi sa zavezanom krpom utaknuti u zemlju uz asfalt. 

– To su grobovi onih koji su poginuli na ovoj cesti – priča mi skupnik Siniša Majdak zvan Deda dok se u koloni u transporteru probijamo kroz gusti promet Kabula prema našoj bazi.

Cesta je, netipično za Afganistan, asfaltirana. Napravljeno je to prije tri godine. Tada je i postavljena mina koja je prije mjesec i pol iznenadila francuske vojnike i teško ih ozlijedila. Svako malo ovdje bombaš samoubojica raznese nekoga i nešto.

Pukla je guma. Stati ili ne?

Zadnji smo u koloni pa imamo cijeli pregled situacije. Odmah primjećujemo da nešto nije u redu s našim džipom koji vozi ispred nas. Ubrzo saznajemo preko motorole – pukla mu je guma. Počinju razgovori, stati ili ne. Sredina je dana, cesta je puna ljudi, nikad ne znaš je li to klopka. Može biti i da su postavili nešto da probuši gumu, pa da se zaustavimo i postanemo nečije topovsko meso.

Auto ipak ide dalje, koliko izdrži. Prolazimo još dva i pol kilometra, no dalje ne može jer je na felgi. Mora se promijeniti guma. Moj oklopnjak ostaje kao zaštita, a ostatak ekipe ide dalje. Ostajem s njima jer nema vremena za prebacivanje. Trojica vojnih policajaca odmah osiguravaju područje. Budnim okom paze na svaku sitnicu. Paze na cestu, na mene, na okolinu. Lagano pogledavaju prema nama, lokalci isto, u centru smo pažnje. To u Kabulu nikada nije dobro.

Deda primjećuje da je iza nas stao auto s dva lokalca. Šalje časničkog namjesnika Zvonka Lucića da vidi što se događa. Luce provjerava, zakuhao im je automobil. Ubrzo dolazi pojačanje koje nas treba prevesti do baze. Iz prtljažnika vade nekoliko boca vode i daju onima iza. Mala sitnica poput jedne flaše može ih kupiti i umiriti. Moramo prema bazi, a dečki ostaju dok se ne provjeri guma. U džipu puštaju muziku – Halida i onu njegovu “Ko bi rek’o čuda da se dese”.

Čudo u Kabulu je i ostati živ. Sigurnog mjesta ovdje nema, niti bilo gdje drugdje u Afganistanu.

Svjestan je toga svaki od 295 Hrvata koji u sklopu 13. kontigenta Hrvatske vojske sudjeluje u misiji ISAF. Nekoliko njih ovdje je već drugi put, pa čak i treći. Svi oni kažu da stanje ovdje nikada nije bilo opasnije. No glave su, kažu, čiste, obavljaju svoje zadaće.

Dužnosti su im raznolike, od osiguranja VIP osoba, mjesta bombaških napada, preko patrola, do onoga što se ovdje drži najvažnijim – obuke pripadnika Afganistanske narodne armije (ANA).

Baza Warehouse, upravo pokraj Violet roada, njihov je dom. U sklopu baze je i hrvatski kamp Cobra. Odmah se vidi da je naš, na vratima je nacrtana šahovnica. Pokraj ulaza su putokazi. Zagreb 4604 kilometara, a Split 4589. Daleko od domovine.

Kamp je mali, uzak i pun soba za spavanje. Drugi kampovi potpuno su vojnički, naš je definitivno drukčiji. Ovdje se glava odmara od napornih zadaća. Igra se bilijar ili stolni nogomet, gledaju hrvatski programi. No, ni ovdje nije sigurno.

Na jugu, zračne linije desetak kilometara veliko je brdo odakle talibani napadaju bazu. U travnju je jedna pala kod glavnog ulaza, a početkom veljače sto metara dalje.

Zbog toga dva tima vojne policije svakodnevno dva puta, u različito vrijeme, vrše ophodnju po tim brdima. Pridružujem im se u jednoj takvoj i odmah primjećujem da su puno ozbiljniji nego u bazi.

– Vidjet ćeš nevjerojatnu sliku Afganistana – upozorava me stožerni narednik Zoran Lepen. Ovdje je drugi put, a uz njega u autu idem s razvodnikom Dejanom Bilićem.

Pazite na Toyotu

Na izlasku iz kampa na motoroli dobivamo obavijest o stanju sigurnosti.

“Imamo prijetnju samoubojica. Pazite na bijelu i crvenu Toyotu sa samoubojicama u uniformama ANA-e”, krči glas iz motorole.

Naša zadaća sada ima dvije stavke, pregledati područje brda, ali i paziti na samoubojice. Lepen priprema oružje, puše i na hladno. Objašnjava mi da njihovi obavještajci svakodnevno daju takve obavijesti. U devedeset posto slučajeva su točne. Skrećemo s Violet roada prema selu. Izgleda kao za vrijeme Isusa Krista.

– Jedino što imaju rolete i voze automobile. Ostalo je isto, bosi su i zimi i ljeti – govori Bilić dok se vozimo po makadamu punom rupa.

Djeca pokraj nas nam mašu, pokazuju palac gore. Iako je opasnost velika, Lepen smatra da nismo u opasnosti. – Nije bezveze visoko zastava na automobilu. Znaju tu da Hrvati nisu bad boys – govori.

Slika neimaštine se nastavlja. Bilić mi priča s čime se sve ovdje susreću dok se mi autom susrećemo s ležećim policajcem na makadamu. – Vidi ti to, buraz, nije dovoljno što su rupe, nego oni postave i ležeće policajce. Di je tu logika – smije se Bili.

– To ti je da usporiš – šalim se s njim. – Ne vozimo ni 10 na sat – uzvraća i nastavlja priču.

U ovom selu kroz koje prolazimo susreo je ženu koja je obećana i prodana Pakistancu prije nekoliko godina.

– Nedavno je dobila njegovu sliku, frajer je gadan, ali ona nema izbora. Jedan drugi se oženio iz ljubavi i sada bježi od svoga starog i brata da ga ne ubiju – govori Bili i nastavlja: – Molio me da mu pomognem, da ga sakrijem u bazu. Kako ću ja to?! Dao sam mu nekoliko dolara i vode, to je sve što mogu.

Dolazimo do brda. Ne smijem izaći dok se ne napravi sigurnosna provjera auta i okoline. Sve je čisto, no kako smo se penjali, spazili su nas klinci. Skaču oko vojnika. Traže uobičajenu robu – malo vode i keksa. Dečki svaki put ponesu malo pa im daju.

Voda i keksi za djecu

Neimaština. Zbog nekoliko keksa i vode umalo tučnjava među njima.

Na kraju brda kamp Warehouse je na dlanu. Zaista laka meta. Sreća da talibani nemaju bolje oružje jer odavde bi mogli svašta.

Vojni policajac s drugog kraja zove me da dođem do njega. Ostatak patrole bavi se klincima. Važno je pokazati da su tu da pomognu lokalnom stanovništvu. Razvodnik Nenad Filips pokazuje mi jednu zaostalu minobacačku raketu.

Krećemo dalje u ophodnju, prema predgrađu Kabula. Ponovno se na motoroli priča o samoubojicama. Negdje su u gradu.

Saznajem da ovo nije prvi put od kada se vozimo da je razina opasnosti povećana. Dva dana ranije, kada smo se vozili u delegaciji s ministrom obrane Vukelićem, došla je dojava o prijetnji napada na cesti. Nisu nam željeli reći da se ne brinemo.

– Ma nismo mi toliko meta. Oni su nabrijani na Amerikance – ponovno će Lepen.

Ulazimo u predgrađe Kabula gdje je slika malo drukčija. Ima malo asfalta, no zbog rupa kao i da ga nema. Pojačano promatramo okolinu. Pogledom se traži svaka Toyota i uniforma.

Pokraj nas prolazi patrola Amerikanaca s tri oklopnjaka.

– Bježmo od njih. Ne volim kada smo im blizu – kaže Bili i daje gas. Kasnije nailazimo na kamion pun boca s plinom. Treba ga što prije zaobići.

– Nikada ne znaš što je. Ovi napadaju na sve načine – kaže Lepi.

Osim ovakve patrole, pripadnici naše vojne policije redovno izlaze i na očevide samoubilačkih napada bombaša samoubojica.

– Tu smo se svega nagledali. Krvi posvuda. Naš je zadatak snimiti situaciju i što prije otići kada smo gotovi. Nikada ne znaš kada je jedan napad samo mamac za drugi – govori mi kasnije, u bazi, stožerni narednik Miroslav Rožić.

Patrola je pri kraju, dolazimo natrag do baze. Prolazimo nekoliko sigurnosnih provjera i opet smo doma. Umorni, odlazimo na kavu preko puta hrvatskog kampa, kod Portugalaca. Osim s njima, naši se rado druže s Bugarima.

Instruktor vojske

Pričamo o strahu, ratu, Afganistanu. Svi se slažu da su svjesni toga. – Znali smo gdje dolazimo kada smo išli – kažu dečki u Kabulu.

Osim njih hrvatska vojska prisutna je na još nekoliko lokacija, među ostalim u Mazar-e-Sharifu na sjeveru Afganistana.

Različita su mišljenja i jednih i drugih o tome gdje je bolje biti. Svatko na svojoj lokaciji kaže da bi radije bio ovdje nego drugdje.

Razlika je vidljiva. Od temperature zraka, preko operativnih zadaća, do razine opasnosti. Sjever je ionako bogat, ali je multiplemenski i u tome leži opasnost.

Kamp Marmal, smješten usred pustinje, drukčiji je od Warehousea. Tamo su glavni Nijemci, pa je sve posloženo cakum-pakum. Okolo su također brda, no odavde se toliko ne puca. Gore je 100 kilometara dalje, u Kunduzu, govori mi jedan vojnik koji moli da ga ne imenujem.

– Majstore, tamo smo svaki dan u bunkeru. Mogu si sat namjestiti na pol sedam jer znam da će nam tada poslati nekoliko raketica – ironično će.

Pitam ga zašto se to ne riješi.

– Nijemci neće, oni su defenzivci. Oni ti pošalju strojček s krilima i kamerom da to posnimi iz zraka, i to je to – prepričava dalje. S njime se kasnije složio i pukovnik Damir Glavačević. Kaže da talibani tamo od nedavno šeću i po danu jer im nitko ne želi pokazati zube.

No, Damirova zadaća ovdje je drukčija. On je instruktor kandaka ili bojne pripadnika afganistanske vojske. Trenutačno obučava drugu bojnu po redu. S nostalgijom priča o onoj prvoj.

– E ti su ti, majstore, bili već izrađeni, operativno sposobni kada smo ih preuzeli. Nije bilo problema. Nova ekipa koju sam preuzeo prije dva mjeseca, uffff – govori Damir.

Iz baze krećemo u još jednu patrolu. Ova je mirovnog aspekta. Nadnarednik Kristijan Danko vodi nas u selo Ala Chapan kod malika, seoskog vođe.

– Moj redovni zadatak je odlazak u selo i komunikacija s malikom. S njime razgovaramo o razvoju sela, pomažemo u medicinskom zbrinjavanju. Zapravo, cilj nam je ovdje ustrojiti normalan život – govori Danko.

Putem do tamo rijetko koga srećemo. Uokolo je pustinja. Na ulicama sela nema asfalta. Na velikom kružnom toku traju radovi na dovodu struje.

Čim smo izašli van, oko nas se pojavljuju klinci. Rukuju se s nama i vojnicima. Narednik Tomislav Pejaković ih animira. Dovoljno je reći Bruce Lee i trojica njih već su u borbenom položaju. Pripadaju plemenu Turkmena. Iskreni su, no možda bolje da ostanu mirotvorci. Ovdje je rata previše.

Škola pod šatorom

Malik nas srdačno dočekuje, priča kako su Hrvati njegovi prijatelji. Zove nas da posjetimo njihovu školu. Ona prava se gradi, pa idemo do zamjenske. Nastava se održava pod šatorima, a dva velika nabavljena su upravo zahvaljujući našim vojnicima.

I dok Kristijan Danko odrađuje ovakve patrole, drugi naši vojnici u opasnosti su puno češće.

Broj 13, oznaka njihova kontigenta, ipak je sretan broj, kaže satnik Tihomir Klarić.

– Prije nekoliko dana bio je napad raketnim bacačem na Nijemce. Dignuli su im vozilo u zrak, nekoliko je poginulih i ranjenih. Naša ekipa tom je rutom prošla ni pet minuta ranije.

U sklopu našeg kontingenta je i desetak žena

Među hrvatskim vojnicima u sklopu 13. kontigenta je i desetak žena.

Ružica Matić, 24-godišnja stožerna narednica, pripadnica je vojne policije. Tijekom našeg boravka radila je kao izvidnica te na svaku našu destinaciju išla prije nas kako bi dodatno provjerila sigurnost. Priča kako je nije strah, drago joj je što je dio misije koji promovira Hrvatsku.

Upravo je ona bila određena za čuvanje glavnog tajnika NATO-a.

Na ulazu u bazi Mazar na straži je pak bila vojnikinja Melita Surić (24).

Dok redom pušta lokalce zaposlene u bazi, Melita sramežljivo bježi od kamere. Neugodno joj je pričati.

Kasnije mi u zapovjedništvu vojnici govore da joj je nadimak “minolovac” s obzirom na brojne poglede koje mami.

– Na stranu sve, riječ je o jako odgovornoj vojnikinji koja zna zašto je ovdje – kažu njezini nadređeni.

Sanjin Španović – Jutarnji list

Comments

comments

Pogledajte

OBILJEŽENA 33. OBLJETNICA USTROJAVANJA 71. BOJNE VOJNE POLICIJE

Dana 17. studenog 2024., na Centralnom gradskom groblju Drenova u Rijeci, svečano je obilježena 33. …