UOČI 20. GODIŠNJICE PADA VUKOVARA

 SJEĆA SE TKO HOĆE – ZABORAVLJA TKO MOŽE

I ove godine, 18. studenog, na dvadesetu godišnjicu okupacije Vukovara, ako već nećemo stići do grada heroja, barem se u mislima prisjetimo i zahvalimo, ne samo braniteljima Vukovara nego i svim hrvatskim braniteljima. Jer viteška obrana Vukovara utjelovljuje u sebi obranu svake stope Lijepe Naše. I nikad ne zaboravimo, u temeljima moderne hrvatske države, žrtve su svih naših poginulih branitelja. Zaboravimo li na njih, zaboravili smo za što smo se borili i uz žrtve izborili. Za domovinu. Za slobodu. A oboje je neprocjenjivo

Tri mjeseca trajala je opsada Vukovara. Tri mjeseca bez struje, vode, telefona. Bez hrane. Bez lijekova. U okruženju 600 tenkova i gotovo 50 tisuća dobro naoružanih neprijateljskih vojnika. Neprijateljskih zrakoplova koji su neprestano nadlijetali i ispuštali svoj smrtonosni teret. Granate su padale danonoćno. Branitelja ni dvije tisuće. Slabo naoružanih, ali ponosnih. Prognoze vojnih analitičara govorile su – grad se može braniti tri dana. Branio se višestruko duže. Jer braniš svoje, svoj dom, svoju domovinu. Svoju obitelj. Jer gineš pod svojom zastavom.

Rezultat opsade – grad sravnjen sa zemljom. Nema ničega, samo dim i zgarišta. Nema ptica. Nema života. Samo grobovi. Neprijatelj u grad ulazi praćen taktovima strašne melodije i još strašnijih riječi…. I pretače ih u stvarnost. Jezivu. Odvode ranjenike. Na stratište. Nema svjedoka. Nema vojnih promatrača, otjerani su. I civili i branitelji odvedeni su u logore. U torturu. Fizičku i psihičku. U smrt.

Oprostit ćemo. Jer moramo. Samo tako čovjek može dalje. Nema života s mržnjom u srcu. Pokazat ćemo i u tuzi i strahoti svoju veličinu. Ali, smijemo li zaboraviti?! Zbog svih grobova. Otkrivenih i neotkrivenih. Znanih i neznanih. Uime nestalih. Sami odlučujemo! Ali upamtite, onaj tko zaboravi svoju prošlost, osuđen je na njezino ponavljanje.

Samo smo željeli biti svoji na svome

I danas nam u ušima odzvanja vječito pitanje: što smo to učinili da se neprijatelj takvom mržnjom obrušio na sve što je hrvatsko. Samo smo željeli imati svoju državu. Svoju himnu. Svoju zastavu. Kao uostalom i svaki drugi narod koji na to ima povijesno neotuđivo pravo. Samo smo, bez straha, naglas željeli reći tko smo i što smo. Jer dotad smo to sa strahom činili. I bili optuženi za nacionalizam. A onda, na zaprepaštenje cijelog svijeta, razoružani, ali jedinstveni, imajući samo srce, vjeru i hrabrost, zaustavili smo i porazili neprijatelja. Jer branili smo svoje, samo svoje. U svakom se branitelju utjelovila baština naših potomaka koji su stoljećima bili predziđe kršćanstva. Koji su jednako ginuli. Iz istih razloga. Braneći svoje. Braneći hrvatsko.

Strašno je bilo vidjeti ono malo što je ostalo od Vukovara. Zapravo ništa! Tek ruševine, spaljene, opljačkane. Pitamo se s pravom tko je osuđen za prekomjerno granatiranje? Za grad koji više nije postojao. Nitko!

Potresna su bila svjedočanstva hrvatskih vitezova koji su se probili kroz neprijateljske linije do slobode. Svjedočanstva o strahovitim borbama u okruženju. S nevjericom smo slušali o križnom putu onih koji su prestali brojiti granate koje su ih kao kiša svakodnevno zasipale. To su naši heroji. I svi oni koji su im iz svih hrvatskih krajeva došli pomoći i svih oni koji su istu sudbinu proživjeli diljem napadnute Hrvatske.

Stoga i ove godine, na dvadesetu godišnjicu okupacije Vukovara, ako već nećemo stići do grada heroja, barem se u mislima prisjetimo i zahvalimo, ne samo braniteljima Vukovara nego svim hrvatskim braniteljima. Jer viteška obrana Vukovara utjelovljuje u sebi obranu svake stope Lijepe Naše. I nikad ne zaboravimo, u temeljima moderne hrvatske države, žrtve su svih naših poginulih branitelja. Zaboravimo li na njih, zaboravili smo za što smo se borili i uz žrtve izborili. Za domovinu. Za slobodu. A oboje je neprocjenjivo.

 “Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još malo mladenačkog šaputanja, pridružite se…”

(Siniša Glavašević – Priče o gradu) 

 VUKOVAR RATNE JESENI 1991.

 OBRANA VUKOVARA – fenomen svjetskih razmjera

Dugotrajna obrana Vukovara s vojnog je gledišta bila teško razumljiva. Zemljopisni položaj, relativno nepovoljan nacionalni sastav stanovništva u gradu i okolnom području, uz velike snage JNA, nije mu teorijski davao veliku nadu za otpor. No to se dogodilo i obrana grada je zato fenomen rijedak ne samo na nacionalnoj razini nego i u svjetskim razmjerima

Ako bismo tražili događaj za koji bismo rekli da je početak sukoba u istočnoj Slavoniji, onda bi to sigurno bio događaj u Borovu Selu. U Savulji, obližnjem naselju, u prvim satima 2. svibnja 1991. napadnuta je policijska ophodnja Policijske stanice Vukovar. Dva policajca lakše su ranjena, a dvojica su oteta i prebačena u Vojvodinu. Pokušaj policijskog očevida i vraćanje otetih policajaca toga je dana završio katastrofalno. Poginulo je 20 pripadnika hrvatske policije. Na mjesto okršaja stigla je postrojba JNA iz Osijeka i postavila tampon-zonu. Službeno, bila je riječ o razdvajanju sukobljenih strana, a neslužbeno, o zaštiti i sprečavanju hrvatskih snaga da uguše pobunu i zavedu ustavni poredak na cijelom teritoriju Hrvatske.

Do eskalacije sukoba u istočnoj Slavoniji dolazi već u srpnju i kolovozu, kada bivša vojska izvodi niz napada diljem tog područja, uništava hrvatska sela i protjeruje stanovništvo, a samu operaciju Vukovar neprijatelj započinje 30. rujna 1991. Osnovna zamisao osvajanja Vukovara bila je blokirati grad, a zatim energičnim djelovanjem jurišnih odreda i skupina ovladati najvažnijim dijelovima južno i sjeverno od Vuke, poslije čega je trebalo pristupiti njegovu čišćenju i potpunom ovladavanju.

Za osvajanje grada ustrojene su dvije armijske operativne skupine – Sjever i Jug. Zadaću odsjecanja Vukovara od Vinkovaca dobila je ojačana Gardijska mehanizirana divizija koja je išla u tri taktička smjera: Šid – Županja, Šid – Vinkovci i koridor Vinkovci – Vukovar. Divizija je 1. listopada napala prometnicu Vinkovci – Bogdanovci – Vukovar, osvojila selo Marince i odsjekla Vukovar od Vinkovaca, a već sljedeći dan zauzela je i selo Cerić te nastavila s intenzivnim napadima na selo Nuštar koji su branitelji definitivno obranili u noći između 5. i 6. listopada.

Unatoč potpisanom primirju, 23. listopada bio je za branitelje Vukovara iznimno težak jer je grad bio pod neprekidnom paljbom, a nije pošteđena ni bolnica koja je pogođena s oko 40 raketa, od čega je zapaljena te je ranjenicima prijetila opasnost i od požara.Dok je Gardijska divizija JNA prestrojavala snage, ojačavala ih i dodatno utvrđivala područje sela Cerić – ekonomija Henrikovci – Mirkovci – Negoslavci, Novosadski je korpus sredinom listopada nastavio intenzivne napada na Vukovar i Borovo naselje. Bili su to dotad najžešći napadi s kojima je JNA uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. Probijanjem ovih obrambenih položaja napadaču je preostalo samo još nekoliko stotina metara da s pješaštvom uđe u samo središte grada i Borovo naselje te se stoga vode žestoke ulične borbe. Krajnjim naporom obrana Vukovara onemogućila je presijecanje prometnica između Vukovara i Borova naselja. Nastojeći pomoći okruženom gradu, Zapovjedništvo operativne zone Osijek od 16. je listopada pokušavalo izvući ranjenike iz okruženog grada. Konvoj sanitetskih vozila krenuo je 18. listopada, a neprijatelj ga je pokušao iskoristiti za upad u grad s područja između Bogdanovaca i Vukovara, što je obrana na vrijeme prozrela. Konvoj je na kraju ušao u grad iz smjera Lušca, preuzeo ranjenike, te u prvim minutama sljedećeg dana stigao do Djakova.

Početkom studenog neprijatelj napada selo Bogdanovce koje se uspijeva obraniti, za razliku od obrane Vukovara koja nije uspjela obraniti naselje Lužac, pa je vojska uspjela presjeći obranu grada na dva dijela.

Nakon pada Lušca stanje se u Vukovaru pogoršavalo iz dana u dan. Umor, pogibije te manjak ljudi, naoružanja i opreme učinili su svoje. Slobodni teritorij grada bio je sve manji. Napad JNA iz smjera Lušca, s namjerom zauzimanja nadvožnjaka prema središtu Vukovara, zbog spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, bio je uvod u završne borbe za grad.

S prvim satima 17. studenog zapovjednik Operativne grupe iz Vukovara primio je dramatičnu poruku od zapovjednika Vukovara da je ostao bez ljudi i streljiva, s rastrganom obranom koja je bila na kraju snaga. Grad je zauzet 18. studenog, a dan poslije, 19. studenog 1991. zauzeto je i Borovo naselje, što je bio kraj organizirane obrane grada.

(Korišteni materijali: “Grad koji se uistinu nije mogao obraniti”, Davor Marijan – Poseban prilog Vjesnika, str. 12-23, studeni 2005.)