ubvvpdr udruga
Afganistan je iznimka, jer tu postoji cijeli hrvatski kamp, u kojem se svakih šest mjeseci izmjenjuju vojnici na opasnom zadatku. Uz zaglušujuću buku transportera, uputili smo se s piste divovskog kabulskog vojnog aerodroma ‘Cestom smrti’, jednom od opasnijih prometnica, prema Hrvatskom kampu Neton, u kojeg smo brzo i sigurno stigli. Na ulazu u bazu, kao mali podsjetnik na domovinu nalaze se putokazi, koji na sebi prikazuju udaljenosti u kilometrima od obitelji hrvatskih vojnika, mirovnjaka, koji služe u Afganistanu.
Odmora za 295 Hrvata mirovnjaka, koliko ih je u Afganistanu, gotovo nikad nema. Stanje ovdje nikad nije bilo opasnije, objašnjava nam Deda, dok se vozimo cestom prema Jalalabadu. U misiji je već drugi put. Prije dvije i pol godine asfalta, prisjeća se, nije bilo. ‘Ceste su malo
bolje, ali sad je rizik veći, puno, i to postoci kažu, ali meni se čini sigurnije. Iako su prijetnje veće nego prije’, kazao je za Provjereno skupnik Siniša Majdak, pripadnik 13. hrvatskog kontigenta.
Iz vozila izlaze samo na par minuta
Dečki pamte da je prije dva mjeseca minobacačka granata pala tik do glavnog ulaza u bazu. Niti jedna ophodnja prema brdima, odakle talibani napadaju, pa ni ova, ne prolazi bez ozbiljnog upozorenja. Obavještajci rijetko pogriješe. Bijele toyote sa samoubojicama u uniformi afganistanske narodne armije, potencijalne su autobombe. Tražimo ih pogledom i zaobilazimo. Iz vozila smijemo izići, ali samo na nekoliko minuta.
U Kabulu je čudo već samo i preživjeti, reći će naši mirovnjaci. Iako su u, sada već 13. kontigentu, za sebe kažu da su pravi sretnici. Hrvati su omiljeni među lokalnim stanovništvom i djecom. Za nekoliko keksa i vode umalo izbija tučnjava. Život je to na rubu gladi. Vlada žeđ, iako vode ima u izobilju. No, naši dečki 31. djetetu u jednom kabulskom vrtiću svakodnevno pokušavaju vratiti osmijeh na lice.
Prihvatili lokalne običaje
‘Ima desetaka, pa i stotine djece što ti trče za autom, ne možeš svima dati sve, moraš pazit da ne podleti pod auto. Ne možeš im dati ni 20 eura, to je tu mjesečna plaća, to se tako ne radi. U Hrvatskoj su neka druga pravila, civilizacija, dijete te pita tata, mama kupiš mi mobitel, ovdje traži olovku i čašu vode, to je drugi svijet’, objasnio je Zvonimir Tomašić, časnik za zračne operacije.
Naši momci s lokalnim stanovništvom rukuju se lijevom rukom, znaju da je zabranjeno gledati u njihove žene, a ne pričaju ni o suprugama, ni djevojkama. Prihvatili su i druge njihove običaje, poput ovčetine i riže za ručak te kažu kako je puno lakše ako se pokaže volja za uklapanje u sredinu. Pukovnik Damir Glavačević priča kako vatrenog okršaja još nisu imali, ali da zato incidentne situacije nisu izostale te da se u njioma svašta moglo dogoditi. ‘Da li me bilo strah? Ne!’, odgovorio je.
Opuštanje uz roštilj i stolni nogomet
Afganistanska prijestolnica tri je puta veća od Zagreba. Otmice su ovdje poprilično unosan posao. No, sve ipak počiva na ilegalnoj proizvodnji opijuma. Zemlju iscrpljenu ratovanjem s Rusima i talibanima, ali i neimaštinom čekaju predsjednički izbori. Dva mjeseca prije izlaska na birališta, kampanja nimalo slična onoj u Hrvatskoj. Upućeni kažu da seHamidu Karzaiju, smiješi još jedan petogogodišnji mandat. Naši mirovnjaci, u međuvremenu, u kampu razbijaju brigu uz nezaobilazni hrvatski roštilj te odmaraju uz stolni nogomet, a na zvuk hrvatske riječi tisućama kilometara daleko od kuće, mogli bi kažu, i zaplakati.
Izvor: Nova TV – Ivana Pezo Bog te blagoslovio
