ubvvpdr udruga
10 GODINA VOJNE POLICIJE U KABULU – 10 GODINA ORUŽANIH SNAGA RH U AFGANISTANU
Upućivanje voda VP u ISAF
U kolovozu 2002. godine njemački inspekcijski tim Sjevernoatlantskog saveza potvrdio je da je hrvatski vod vojne policije spreman sudjelovati u međunarodnim mirovnim operacijama u sklopu Partnerstva za mir (PFP). Vod vojne policije sastavljen od 44 pripadnika prva je postrojba hrvatskih Oružanih snaga koja je ispunila mjerila i standarde NATO-a, nakon čega je certifikatom o spremnosti i službeno ispunjena obveza Uprave VP Ministarstva obrane u vezi s pripremom voda VP za osiguranje borbenih djelovanja u operacijama Partnerstva za mir pod NATO-ovim vodstvom. Procijenjene su sposobnosti na pet različitih područja (od individualne sposobnosti do različitih pokaznih vježbi cijele postrojbe, stožernog rada i operativnih mogućnosti, praktičnih radnih sposobnosti vojne policije te je izvedena vježba premještanja postrojbe na veću udaljenost). U svim elementima vod Vojne policije dobio je najvišu ocjenu i tako dobio certifikat o spremnosti za upućivanje u misiju.
Opremljen i osposobljen, 28. veljače 2003. godine vod Vojne policije upućen je u operaciju ISAF u Kabul, Afganistan, kao prva postrojba Oružanih snaga RH gdje je sudjelovala u mirovnoj misiji ISAF u okviru njemačkog kontingenta.
Operacija ISAF
Mirovna misija u Afganistanu, ISAF (International Security Assistance Force), temelji se na Bonnskom sporazumu od 25. prosinca 2001, u skladu s kojim je uz pomoć međunarodne zajednice uspostavljena prijelazna uprava nad zemljom i zacrtana posttalibanska budućnost Afganistana.
Misiju su odobrili Ujedinjeni narodi Rezolucijom Vijeća sigurnosti 1386., a glavni ciljevi misije usmjereni su na pružanje pomoći privremenoj afganistanskoj vladi u razvoju nacionalnih sigurnosnih struktura, obnovi zemlje te u razvoju i obuci snaga sigurnosti Islamske Republike Afganistan.
Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a br. 1510 od 13. listopada 2003. odobreno je proširenje misija ISAF i izvan Kabula na područja koja ga okružuju.
Prvenstvena uloga misije ISAF je potpora i pomoć vladi Afganistana u osiguranju i održavanju sigurnosnog okružja koje će omogućiti obnovu Afganistana i uspostavu demokratskih struktura te proširenja utjecaja središnje afganistanske vlade.
Za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske u misiji ISAF nije deklarirano posjedovanje sposobnosti za provedbu ofenzivnih borbenih djelovanja, već u borbu stupaju u slučaju neposredne ugroze vlastite sigurnosti.
Sudjelovanje u mirovnim misijama najkonkretniji je doprinos jačanju stabilnosti i sigurnosti u svijetu, a sudjelovanjem pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u mirovnoj misiji u Afganistanu (ISAF) bitno se ojačava politički i vojni kredibilitet Republike Hrvatske kod zemalja članica NATO-a.
Osim doprinosa međunarodnom miru i sigurnosti, sudjelovanjem u misiji ISAF Republika Hrvatska potvrđuje svoju opredjeljenost ciljevima antiterorističke koalicije.
U mirovnoj misiji u Afganistanu od 2003. do danas, Oružane snage Republike Hrvatske pokazale su visoku profesionalnost i postale su pouzdan partner NATO snaga.
20. kontingent – 20. NOS vojne policije
Nakon punih deset godina i dvadeset rotacija, ovaj NOS Vojne policije posljednji je u Kabulu, posljednji u ISAF-u. Kroz 20 kontigenata prošlo je preko 450 vojnih policajki i policajaca i preko 30 službenih vojno-radnih pasa raznih namjena.
Zadaće Vojne policije brojne su i raznolike, od provedbe vojnih zakona, reda i stege, patroliranja i izviđanja, osiguranja konvoja, obuke lokalnih sigurnosnih partnera pa sve do zaštite objekata i VIP osoba u mjestu i pokretu.
Zapovjednik, satnik Željko Barbir, po treći je puta ovdje. „2008. godine, svakako je bilo najzahtjevnije jer sam išao prvi put pa je sve ovo bilo jedna velika nepoznanica. Drugi put sam sudjelovao u operaciji u sastavu MP School koja je tada započela s radom. Bio je to tim od 8 vojnih policajaca od kojih nas je šest bilo izravno angažirano na uspostavljanju Škole vojne policije ANA-e, a dvojica su bila u potpori. Taj projekt pokazao se vrlo uspješnim i danas je Hrvatska vodeća nacija u Školi vojne policije. Ova rotacija je svakako najteža jer je posljednja – vrlo je zahtjevna zadaća zatvoriti ovo poglavlje i sve ovo što smo radili u proteklih 10 godina jer to je u svakom pogledu jedan dugi period, i iskreno mi je žao da se taj dio vojnopolicijskog posla gasi.“
U sastavu NOS-a je i Kriminalistička VP, sastavljena od časnika – istražitelja i dočasnika – istražitelja. Oni su specijalizirani za istraživanje mjesta događaja svih kaznenih djela i prekršaja, analiziraju i procesuiraju dokazni materijal i izvješćuju nadležna tijela te izuzimaju otiske prstiju i stvaraju bazu podataka, odnosno, rade takozvanu biometriju s lokalnim stanovništvom.
Nadnarednik Danijel Borić po četvrti puta je u operaciji ISAF, vrlo je iskusan i stručan u svom poslu. „Posao je vrlo zahtjevan, ali budući da sam već četvrti put ovdje ništa mi nije nepoznato i ništa mi nije teško. Dapače, u Kabulu sam u ovoj rotaciji sreo dosta starih poznanika s kojima sam bio u prethodnim misijama tako da se ovdje osjećam kao da sam kod kuće. Budući da svakodnevno radimo biometriju s lokalnim stanovništvom, mogu reći da poznajem gotovo cijeli kamp i žao mi je što se ovaj naš mali hrvatski dio Kabula gasi s našim odlaskom.“
Ovdje je još i K9, vodič pasa. To je narednik Zoran Maslak koji je treći puta u misiji, a s njim je i naš najdraži policajac, njemački ovčar crne boje Bak, pas za detekciju eksploziva. Njegov posao je da pretraži – pronjuška – svako vozilo koje ulazi u kamp kako bi utvrdio da na vozilima i u njima nema eksplozivnih naprava te da bi se život u kampu odvijao normalnim tijekom. Iako mu je ovo prva misija, Bak je vrlo iskusan policajac svišegodišnjim iskustvom, no u svom je poslu besprijekoran.
Kroz ovih dvadeset vojno-policijskih rotacija prošlo je i preko 40 ženskih pripadnica OS, a danas je ovdje samo jedna. Nadnarednica Ružica Matić na mjestu je operativnog dočasnika, ovo joj je treća misija, i slovi za najbolju vozačicu u 20. kontingentu. „Kolege su me dobro prihvatili, sve odlično funkcionira. Prva misija mi je bila najteža jer je bila nepoznanica, a nisam još bila vojna policajka pa sam bila zabrinuta hoću li se uklopiti i savladati posao, no sve je prošlo dobro. Sva tri puta bila sam u ovom kampu i doista mi je žao što se kamp zatvara i što vojna policija ovdje završava svoj posao. Misija je počela i završava ovdje, drago mi je da sam dio ovoga tima. Kad uspoređujem sve tri misije, ova je definitivno najbolja, prvenstveno zbog određenog iskustva koje sam stekla u prethodnim misijama, a zatim i zbog zaista odličnog tima koji savršeno funkcionira.“
Skupnik Vinko Kuštro prvi puta je bio ovdje 2004. godine kao pripadnik 4. kontingenta. „U prvoj misiji sve mi je bilo novo – nova sredina, novi ljudi, nova okolina, bilo je malo lutanja, ali smo se svi dobro snašli, dok je 2007. već bilo puno bolje. Žao mi je što se NOS Vojne policije ukida jer smo ovdje postali gotovo kao domaći.“ Kolege ga zovu hodajući GPS jer poznaje apsolutno sve rute u Kabulu.“ Svi dobro poznaju sve rute jer nam je to zadaća. 2004. prošli smo cijeli grad uzduž i poprijeko i sve je ostalo u glavi, dobro se snalazim.“
Desetnik Zdravko Babić najstariji je po stažu i broju misija. „Puno se toga promijenilo od 2004. godine kada sam ovdje bio prvi puta, obim poslova se promijenio. Kako sam i u Hrvatskoj bio dosta po terenima, mogu reći da sam u proteklih 10 godina proveo više vremena u Kabulu nego doma. Ovdje nas je sada malo, svi smo dugo u OS RH, dobro se poznajemo, malo je onih koji su ovdje po prvi put, ali su se dobro prilagodili. Postigli smo napredak i uspjeh u radu – ocjena odličan, zadaće sve obavljene, svi su živi i zdravi, no nostalgija će ostati, pogotovo za kampom „Cobra“.“
I ovo moje malo iskustvo, budući da sam prvi puta ovdje, neprocjenjivo je, a kamoli ovo iskustvo koje imaju pripadnici Vojne policije. Bez njih, i svima nama bilo bi puno teže.
Osjećaji su nepodijeljeni – svi se slažemo da će nam nedostajati ovaj mali dio Hrvatske u Kabulu, u kojem su utočište našli ne samo pripadnici OS RH nego i pripadnici stranih oružanih snaga koji su uvijek rado k nama svraćali. Zasigurno ćemo nedostajati i ne malom broju Hrvata koji rade u Kabulu i kojima je hrvatski kamp „Cobra“ bio mjesto na kojem mogu popričati sa svojima na materinjem jeziku i popiti šalicu domaće kave. S tugom u srcu svi koji smo u proteklih 10 godina proveli dio svoga života ovdje možemo reći „Zbogom“ kampu „Cobra“, a uspomene koje nosimo iz Kabula još dugo će ostati s nama.
